Dreamer1

Rodio se poseban. Dobio je dar od Boga. Dobio je najveći poklon koji se mogao dobiti-umjetničku dušu.
Još od malena, znalo se da je drugačiji. Sa 3 je naučio pisati, sa 5 prvi put napisao. Nikada se nije hvalio svojim umijećem, rijetko se isticao u školi. Nizao je jedinice i dvojke, ali jedno mu niko nije mogao osporiti-talenat za pisanje. Dva puta je padao razred, tako sam ga i upoznala. Bio je dobra osoba, doduše i malo čudna, uostalom kao i sve umjetničke duše. Voljela sam da slušam pjesme koje je pisao i recitovao samo za mene. Imali smo nedefinisan odnos, nikad previše blizu da budemo prijatelji a opet, nikad previše prisni da budemo nešto više.
Prošla je i ta srednja škola, i te đačke muke a on se odselio. Dugo ga nisam vidjela. Nakon 10 godina skoro sam i zaboravila na njega. Sve se promijenilo jedne tople junske večeri. Šetala sam parkom i prolazila pokraj klupa sa beskućnicima. Uvijek sam okretala glavu, uvijek mi je bilo žao nesrećne ljudske sudbine. Čula sam glas, neko me je dozivao. Glas koji bih prepoznala bilo kada i bilo gdje. Njegov glas. Uistinu imao je neku sjetu u glasu a u očima mu se vidjela izgubljena šansa. Satima i satima smo pričali.
Zbog toga što je drugačiji, ljudi su mislili da je lud. Okrećali su glavu od njega a njegov talenat bi zanemarivali zbog njegove “ludosti”. Povukao se u sebe i pustio talenat da ode. Kako je njegov talenat otišao niz vodu, tako je on došao u potrazi za nekim sjajnijim suncem i završio tu na klupi u parku kao beskućnik.
Talenat je kao biljno sjeme. Od nas zavisi da li će izrasti u biljku ili će se izgubiti negdje duboko u zemlji.