Dreamer1

Jesam li ja kriva za to?
“Noćas iz ništavila opet kreće lavina, srce opet predosjeća.”
Pada mrak i budi uspomene. Uspomene na jedno veče, jednu grešku, na preplakanu noć i suzama natopljen jastuk. Da li želim da se sa svakim zalaskom sunca prisjećam svega? Moje greške su samo moje i samo ja osjećam posljedice istih. Samo je meni teško kada se sjetim svega. Kada se sjetim izgubljene prilike i “zaboravljene” ljubavi.
Pogledao me je. Pomazio me je po kosi i sklonio pramen koji mi pada preko očiju. Rekao mi je da sam lijepa, najljepša. Rekao je da me voli kao što nikad nikog nije volio. Rekao mi je da me čuva samo za sebe, da sam samo njegova, ničija druga. Ćutala sam, ni jednu jedinu riječ nisam mogla izustiti. Iz nekog nepoznatog razloga moje usne se nisu mogle razvući u osmjeh, ni onaj najmanji. Nasmijala sam se očima. Poljubio me je u obraz i stisnuo moju ruku. Prislonio me je na grudi i slušala sam njegove otkucaje srca. Ćutali smo dok su nam srca igrala u istom ritmu, u istom trenu zastajkivala i opet počinjala da kucaju. Pomazio me je po obrazu i svojim usnama dotakao moje, onako na tren. Naježila sam se a srce počelo brže da kuca. Počela sam da plačem.
Uplakana sam otvorila oči. Zaspem i probudim se mokrih obraza, mokrog jastuka. Potom obrišem suze, nasmijem se i svijet vidi samo moj osmjeh. Niko i ne sluti šta sam sanjala, niko ne sluti da sam cijelu noć plakala. Tako ti je to kad griješiš…