Dreamer1

Kada sam se rodila, padala je kiša, i pored činjenice da je to bilo nekada u ljeto. Ne znam, nikada nisam ispitivala moje kako je taj dan izgledao, iako se oni odlično sjećaju svakog detalja, ali ja volim da mislim da je u pitanju bio onaj iznenadni, ljetnji pljusak.. Znate onaj što donosi svježinu, posle koga je sve mirisno, pa onda dođe Sunce, duga i svi nekako budu radosni. Možda i pokušavam da utješim samu sebe, ko zna..
No, ja svakako volim kišu. Uveseljava me. Da sam malo luđa i da živim na nekom usamljenom mjestu, svakako bih svaki put kada kiša počne da kaplje izašla napolje i zaigrala. Satima sam u stanju da sjedim na terasi, gledam u planine i smješkam se. Ne razmišljam, i to su, uistinu, rijetki momenti kada sam istinski sretna.
Voljela bih da vratim prošle dane. Sjećam se, kao djeca smo imali običaj da izađemo na igralište, zaigramo, onda, kad krene grad, sakrijemo se u obližnju zgradu i na kraju izađemo i kupimo kuglice takmičiće se ko će skupiti više. Problemi su nam tada bili strani pojam. Smijali smo se iskreno, nismo marili ni za šta, živjeli smo.. A sada je sve drugačije.
Ali da se ja vratim kiši.. Kada me uhvati nespremnu, ne žurim. Idem lagano, uživam i svi mi se čude. Ne znam za vas, ali ja imam neki osjećaj da će kapljice kiše uspeti da obrišu sve moje probleme, sve greške koje sam ikada napravila. Vjerujem u to da će posle kiše biti bolje, ljepše, sretnije.. Kao mala sam vjerovala da neko odozgo plače, a kako sam tad bila osjetljiva na suze, činila sam sve da uveselim toga nekoga odozgo. I to je vjerovatno još jedan od razloga što kišu vezujem za nešto lepo.
Iskrena da budem, nisu mi potrebni poljupci, zagrljaji, blesavo igranje sa nekim dok pada kiša.. Dovoljna sam sama sebi, na nekoj prostranoj livadi, bosonoga, u ljetnjoj haljini. Sloboda, to je zapravo sve što želim.